Sve što je, što je bilo i što će biti nastalo je u 10 na -44 sekunde. Ništa je stvorilo sve i ništa. Mali pomak na na više na strani onog što zovemo materijom stvorio je sve nama poznato. Stojim i osjećam se manjom od najmanje čestice, samo još jedan mali kvarkić koji zuji i stvara veliko tkanje zvano Kozmos. I osmijeh mi se razvuče licem, smijem se svojim problemima... ma smijem  se zapravo svemu... sve je moje tako beznačajno, a veličina je negdje drugdje. 

Što je bilo prije ničega?
Da li je uopće bilo?
Nešto buduće usred ničega i nikada i uvijek i zauvijek.

Beskonačno mnogo. Beskonačno malo. Od Higgsovog bozona pa do spleta svemira sve ustrojeno na principu savršenstva nedokučivog svim materijalnim bićima.

Od atoma do galaksije, od ničega do svega, savršeni mehanizam sastavljen od kotačića u kotaču, kao u starome satu, sve se vrti jedno oko drugog stvarajući i prenoseći stvar koju zovemo energijom, neuništivu majku svega što postoji.

Od trena koji nije bio tren, bez vremena, bez prostora, bez materije... rađanje svega, početak... koji možda i nije bio početak nego samo nastavak nečega što je suprotno svemu što možemo pojmiti, možda nastavak svega u bezvremenu u kojem je sve u isto vrijeme - i prošlost, i sadašnjost i budućnost i sve postoji na mjestu koje to nije.

Živimo nesvjesni beskrajne ljepote trenutka stvaranja.

Hodamo maleni ispod zvijezda.

Rijetko u noći dok žurimo negdje podignemo pogled u zvjezdano nebo i upitamo se - kako je nešto tako grandiozno, savršeno i moćno, stvorilo ovako nesavršeno, trampljavo i ograničeno kao što je čovjek?

Ja samo želim znati zašto je nastao svemir. Kako je nastao. Što je bilo prije svega.

Eto, samo to...

Samo to...