Da li stvarno poznajete sebe? Koliko dobro sebe poznajete?

Ja sam uvjerena da sebe jako dobro poznajem, pa ipak, iako sam sama sebi predvidljiva i znam da sve što radim kako bih izbjegla pogreške koje inače činim jest i biti će uzaludno, i dalje se trudim promijeniti nepromjenjivo i neizbježno.

Imam problem s prihvaćanjem sebe. I svaki put kao da gledam sebe kako po milijunti put krećem nogom prema provaliji pogreške, promatrajući sebe izdaleka i vičući toj budali da to ne čini, ali sve je uzaludno, ne čujem se. Znam da je upozorenje stalno tu da je ta provalija ovdje bila i biti će, ali ja i dalje grabim tvrdoglavo naprijed, iako znam da pad ima svoje posljedice. Nekad se izvučem samo s ozljedama lakšim, a nekada se ne budim iz kome danima, tjednima, mjesecima... svaki put iznova lupajući se po čelu zbog vlastite neopreznosti, gluposti...

Ja sebe predobro poznajem. Predobro poznajem lokvu u kojoj se mrijestim, svoju žabokrečinu, svoje kreketanje i svaki skok... I svaki put skočim u živo blato... nevjerojatno, govoreći sama sebi žabo krastava, opet si se uvaljala...

Znate one odluke Od sutra ću drugačije, od sutra ću biti pametnija, okretnija.. Sutra ću biti bolja osoba, više ću se truditi, sve ću posložiti savršeno... Da, savršeno, moj život će od sutra biti savršeno posložen, kao kula od karata... u koju ću opet, samoobranom ili ubojstvom na mah puhnuti i sve će se srušiti... i tako iz dana u dan, svaki put iznova donoseći neostvarive odluke, planove, satnice... sve je to ništa...

I toliko se dobro poznajem da znam da ću uvijek iznova s predznanjem i predumišljajem donositi odluke koje su unaprijed osuđene na smrt, ali znam da ću i dalje trošiti enorman trud u nešto što nije ništa drugo nego sizifov posao... totalno uzaludan trud...

Jer ću opet zakoračit u bezdan... Počiniti samoubojstvo s predumišljajem...