Iako je početaka ovog teksta u mojoj glavi bilo zaista mnogo, nijedan se nije iskristalizirao. 

Oduvijek sam  vjerovala. Vjerovala dušom i tijelom. Neuvjetovano, nenametnuto, neobjašnjeno. Odrasla u obitelji agnostika i ateista. Nikad u izvanjskom doticaju s onim što bi netko ili ja mogao nazivati Bogom. A uvijek sam ga čula u svojoj glavi (svi s psihijatriskim teorijama isto otkantajte, nisam idiot).

Uvijek ga čujem. Čim ga zazovem. Dobijem odgovor na pitanje... i to ne samo odgovor već i objašnjenje.  Koje ne dolazi od mene same, da se razumijemo.  O samim odgovorima i pitanjima ne morate znati. To je ipak samo moja stvar. Moje doživljavanje svemira i uzročno-posljedičnih odnosa.

Ne spadam u nijedno stado ovaca. Niti želim spadati. Nikada neću spadati jer On mi se obraća. Ne treba mi za to nikakav posrednik. Nikakva institucija. Ja i On smo dovoljni. On, Ona ili Ono, nebitno. On je u meni i ja ga čujem. Slušam i poslušam kada to želim jer kao slobodno biće imam izbor... I On mi daje do znanja da me kao slobodno biće i priznaje....